Radium [antikvár]

RUDOLF BRUNNGRABER Autobiografska skíca Ima li svrhe nahrajati autobiografske podatke? Mozda, ali samo da posluze kao pobuda citaocu, koji ujedno lleno zeli upoznati covjeka, cijim sudovima hoce da se pozabavi (knjizevnost naime iznosi pred javnost sudove). Za autora to zapravo nema drugog smisla negó ispitivati sama sebe, istraziti, da li ce u süom podrijetlu, puta, kojim je posao, svijetu, koji je konacno stvorio, naci potkrepu svome radu, kaziput, podlogu, aspekt za novo stvaranje. Svakako bi bolje hilo, kad bi knjizevnik to ispitivanje izvrsio bez su-djelovanja javnosti. Ali eto neka bude: Ja sam potomak austrijske sel jache obitelji, hoja vec stoljecima zivi u istom mjestu. I muskarci i zen-ske u njoj prevaljuju osamdesetu, a svojim znacctjem, svojim brojem i svojom uscuvanoscu daju znacajku selu. Bit ce da se po njima i prozvalo. Jos je moj djed imao osam sinova i cetiri kceri. Tek moj otac posao je u grad, u Bec. Uzeo je za zenu djevójku, hoja je kao i on dosla u grad sa sela, a svoju je koricu kruha zaradivao kao zidar. Tako sam eto ja — ugledavsi svijet na pocetku ovoga stoljeca — prvi rodeni vele-gradanin u obitelji. Kad sam u djetinjstvu znao pohoditi zavicaj svojih roditelja, kazivali su sel jad u vlaku: Taj je momcic Brunngraber. Vec tada su se na meni isticale znacajke obitelji, visoko siroko celo, sedlast nos, misicavo tijelo, tako da su me svi prepoznavali. Ja sam se time po-nosio poput covjeka, koji se ponosi necim, cega sam nije stvorio. U neku ruku kao da su ga htjeli svrstatí