Brana na Pacifiku [antikvár]

Sve troje povjerovalo je da im je bas bila dobra ta zami-sao sto su kupili toga konja. Pa makar time pokrili samo troskove Josephovili cigareta. Prije svega, bila je to barem kakva-takva ideja, i dokaz da jos uopce mogu imati ika-kvih ideja. Zatim, osjecali su se manje osamljeni, pove-zani tako tim konjem s vanjskim svijetom, a i sposobni da, unatoc svemu, iskamce bar nesto od toga svijeta, pa makar to i ne bilo bogznasto, pa makar bilo i bijedno, te da iz njega izvuku nesto sto im dotada nije pripadalo i da to dopreme do svoga zakutka u dolini zasicenoj solju, do njih troje zasicenih dosadom i gorcinom. Eto cemu je sluzio prijevoz: cak i iz pustinje u kojoj nista ne raste jos se uvijek dalo nesto izvuci i to tako da se njome prevozi Ijude koji zive negdje drugdje, koji zive u svijetu. Trajalo je osam dana. Konj je bio star, mnogo stariji od majke, za konja je vec bio pravi stogodisnji starac. Casno je pokusao odraditi ono sto se od njega trazilo i sto mu je uvelike premasivalo snage, a zatim je crknuo. Bili su ogorceni, tako ogorceni kad su ponovno ostali bez konja u tom zabacenom kutku doline, u vjecitoj sa-moci i jalovosti svakidasnjice, da su jos iste veceri odlucili 7